Unutrašnje putovanje 2020
I Josipa kak si ti prezivjela bez putovanja? Jel ti tesko palo?
Vise njih je pitalo. A odgovor je bio ne iako ni sama nisam bila svjesna zasto. Dobro mi je. To sam osjecala.
Tada nisam ni znala da sam ja na putovanju. Cijelu godinu. Sve dok mi se nisu pocele skupljati suze dok sam setala Pupija neki dan nakon ponoci. Bile su mi poznate. Jer svaka voda koja izlazi iz ociju ima neku svoju emociju. Kad je od straha, kad je od srece, kad je od tuge, kad je od hormona. Promatrajuci, sjetila sam se da mi je ovaj osjecaj bio prije leta za Hrvatsku kad sam morala pozdraviti Kolumbiju pa mi je voda kapala niz lice. I kad sam odlazila s mnogih drugih mjesta koji su me dotaknuli.
Sada mi se to dogodilo jer pozdravljam ovu godinu. Koja me dotaknula.
Godinu koja me je vodila kroz sva moja iskustva. Prosla i sadasnja. Godina u kojoj sam upoznavala svoje neke tamne strane. Godina u kojoj sam malo vise razumijela te strane. Godina u kojoj sam razumijela malo vise tude tamnije strane. Godina u kojoj je to sve. Svjetlo obasjalo. (One lampice iz prvog djela)
Godina u kojoj mi je dolazilo sve sto mi treba. Godina u kojoj sam bila najblize sebe.
Obicno to bude tako na putovanju. Prisutnost. Svjesnost. Ispunjenost. I svrha. Tu si.
U godinama prije dok nisam bila na putu nego u svakodnevnici takvi bi momenti bili samo to. Momenti. A sada se ovo rastezalo ko zvakaca guma. Taj good feeling s putovanja bio je cijelu godinu. A ja nisam nigdje letjela. Al sam ocito sletjela. Negdje u sebi. Zapravo putovala vamo tamo. Dok sam fizicki bila ovdje unutar granica lijepe nase.
Da je ova godina bila regular godina nahranila bi si dusu u Jordanu, Nikaragvi, Azorima jer je takav bio plan i onda bi se kroz godinu prisjecala tog iskustva. Vracala bi se u proslost kroz slike i osjecaje kad god bi ogladnila.
A sada sam tu. I samo tu. Sita. Sa putnicima zvanim moji prijatelji. I u drzavi u kojoj sam se rodila. Istrazujem ju. Kao da sam tu prvi put.
Tajna ovog svega je bila odluka koju sam si potiho sapnula. Da nema toga sta ce meni oduzeti radost, mir, ljubav, prisutnost, svjesnost, dom. Jer sam u jednom trenu ostala bez svega toga. Prividno.
Kad je Zemlja prdnula mislim da me probudila. Bilo je 6 i nesto. Prerano za nocnu pticu.
Prvo sam se ljutila dva tjedna na nju. Bila sam cak nezahvalna iako sam prezivjela. Apsurd. Nisam si mogla lagat i pretvarat. Nisam mogla jest. Ni smijat se. Dva dana nisam nista pojela. Nista osim vode. Plakala sam 4 dana u sobi iz koje sam otisla prije 4 godine i u koju sam se vratila neplanirano. Nisam se javljala na mobitel. Nisam imala snage pomaknut se. Napravila mi je nered u novom domu. U kojem sam si sve lijepo poslozila. Popucala mi zidove. Izbacila me van. Pa me natjerala da shvatim da nije samo nered napravila u fizickom obliku vec da pocistim taj nered u sebi. I da zidova ima u meni koji su se trebali srusiti. Tada nisam vidjela dobro u tome i zasto bas meni jer tada sam si sve poslozila i kako sada bas sada netko mora prdnut i sve mi zeznut . I jos nevidvljivi neprijatelj mi je otkazao letove dva tjedna prije kad sam taman na godisnjem. Fuck you all. Srednjak u zrak.
Moje uvjerenje da se sve dogada s razlogom tada mi nije imalo smisla.
Sada. Kada sam se odmaknula. I vidim siru sliku. Vidim i razloge. Vidim dobro. A najveca poruka je da jos vise zivim. A ne prezivljavam. Da jos vise volim. Nego da se svadam. Da jos vise se smijem umjesto da placem. Da jos vise se zahvaljujem nego da se okrivljujem. Da vise dajem umjesto da uzimam. Da vise suosjecam umjesto da osudujem.
Da jos vise GRADIM DOM unutar sebe. A ne oko sebe.
Jer DOM je ljudi u SRCU kao i sigurnost kao i ljubav, mir, sreca, pobjeda, strast, kreativnost.
Nije tamo, nije u njemu, nije u njima, nije na putovanju, nije na faksu, nije u sutra, nije u jucer.
Najblize je sto mozes traziti.
Tu je gdje citas ovaj tekst.
U TEBI.
